close
Prijeđi na sadržaj

Keiko Fujimori

Izvor: Wikipedija
Keiko Fujimori
Fujimori 2026. godine
Potpis
Rođeno imeKeiko Sofía Fujimori Higuchi
Rođenje (1975.-05-25) 25. svibnja 1975. (51 god.)
Lima, Peru
StrankaNarodna sila (2010. – danas)
SuprugMark Villanella (2004. – 2022.)
Djeca2
ObiteljKenji Fujimori (brat)
Santiago Fujimori (stric)
RoditeljiAlberto Fujimori
Susana Higuchi
Predsjednica Perua
28. srpnja 2026. –
Potpredsjednik
PremijerLuis Galarreta
PrethodnikJosé María Balcázar
Predsjednica Narodne sile
22. srpnja 2009. –
Zamjenik
Vidi popis
PrethodnikDužnost uspostavljena
Zastupnica u Kongresu
27. srpnja 2006. – 26. srpnja 2011.
Prva dama Perua
23. kolovoza 1994. – 22. studenog 2000.
PredsjednikAlberto Fujimori
PrethodnikSusana Higuchi
NasljednikNilda Jara
Portal o životopisima

Keiko Sofía Fujimori Higuchi (Lima, 25. svibnja 1975.) peruanska je političarka koja od 2026. obnaša dužnost predsjednice Perua. Najstarija je kći bivšeg predsjednika Alberta Fujimorija, vodeća je figura fujimorizma, konzervativnog političkog pokreta povezanog s njezinim ocem, te od 2010. vodi njegovu stranku, Narodnu silu. Fujimori je obnašala dužnost Prve dame Perua od 1994. do 2000. te bila zastupnica u Kongresu za Limu od 2006. do 2011. Nakon što je ušla u drugi krug, ali izgubila na predsjedničkim izborima 2011., 2016. i 2021., pobijedila je na predsjedničkim izborima u četvrtom pokušaju 2026. te preuzima dužnost 28. srpnja 2026. Fujimori je prva žena izabrana za predsjednicu Perua.

Rođena u Limi kao kći Alberta Fujimorija i Susane Higuchi, postala je Prva dama 1994. u dobi od 19 godina, nakon što je njezin otac uklonio njezinu majku s te uloge tijekom njihove rastave; tu je dužnost obnašala sve do pada njegove vlade 2000. Studirala je poslovnu administraciju u Sjedinjenim Američkim Državama na sveučilištima Stony Brook i Boston te kasnije na Columbiji. Fujimori je ušla u izbornu politiku 2006., osvojivši mjesto u Kongresu s rekordnim brojem glasova.

Rani život i obrazovanje

[uredi | uredi kôd]

Keiko Sofía Fujimori Higuchi rođena je 25. svibnja 1975. u četvrti Jesús María u Limi.[1][2] Najstarija je od četvero djece Alberta Fujimorija i Susane Higuchi, te ima troje mlađe braće i sestara, uključujući Kenjija, koji je kasnije postao zastupnik u Kongresu.[3][4] Brak njezinih roditelja bio je obilježen stalnim problemima, a ona je često posredovala između njih.[5] Ona i njezina braća i sestre pohađali su katoličku školu Colegio Sagrados Corazones Recoleta u Limi.[4][6]

Godine 1993. Fujimori je završila srednju školu i preselila se u Sjedinjene Američke Države, upisavši Sveučilište Stony Brook kako bi studirala poslovnu administraciju.[7] Pohađala je i Sveučilište Boston, koje je završila u svibnju 1997.[2]

Prva dama i rana politička karijera (1994. – 2006.)

[uredi | uredi kôd]

Fujimorino školovanje prekinuto je 1994. godine, kada su se njezini roditelji rastali nakon što je njezina majka, Susana Higuchi, javno optužila njezinog oca za korupciju i mučenje, što ga je potaknulo da ukloni Higuchi s ceremonijalne uloge Prve dame Perua.[8] Pozvana kući sa Stony Brooka, Fujimori je preuzela dužnost 23. kolovoza 1994. u dobi od 19 godina, postajući najmlađom prvom damom u Amerikama.[8][9] Njezini biografi opisuju tu ulogu kao uglavnom ceremonijalnu i navode da ju je otac odabrao zbog njezine odanosti.[10] Vodila je Zakladu za djecu Perua, tijelo kojim po tradiciji rukovodi Prva dama, i osnovala dobrotvornu organizaciju koja pruža operacije srca djeci s urođenim srčanim manama.[2][11]

Na inauguraciji brazilskog predsjednika Fernanda Henriquea Cardosa 1995. godine, Fujimori je prvi put izrazila ambiciju da postane prva predsjednica Perua, iako je rekla da nevoljko ulazi u politiku, za koju je smatrala da je poremetila njezinu obitelj i mladost.[12] Njezini roditelji razveli su se 1996.[8]

U studenom 2000. godine Alberto Fujimori pobjegao je u Japan i dao ostavku na predsjedničku dužnost usred velikog korupcijskog skandala; njegova kći pozivala ga je da se umjesto toga vrati i brani pred sudom.[1][13] Napustila je Vladin dvor 21. studenog 2000., kada ga je Kongres smijenio s dužnosti, te se – odbivši majčinu ponudu da žive zajedno – preselila k očevoj tetki.[14]

Nakon posjeta ocu u Tokiju 2001. godine, Fujimori se 2002. preselila u Sjedinjene Američke Države kako bi studirala magistarski studij poslovne administracije na Sveučilištu Columbia, povukavši se iz politike, zapošljavanjem u General Motorsu i usredotočivši se na brak.[14][15] Godine 2004. udala se za Marka Vita Villanellu u Limi, na ceremoniji kojom je predsjedao nadbiskup Lime, Juan Luis Cipriani Thorne, nakon čega se par vratio u New York.[14]

Godine 2005. Fujimorin otac rekao joj je da namjerava preseliti u Čile i kandidirati se na općim izborima 2006.[15] Stigao je u Santiago 6. studenog 2005., no ubrzo je uhićen od strane Interpola i isključen iz utrke.[14][16]

Kongres Perua (2006. – 2011.)

[uredi | uredi kôd]
Fujimori 2010. godine

Nakon očevog uhićenja u Čileu 2005. godine, Fujimori je prekinula boravak u Sjedinjenim Američkim Državama i vratila se u Peru kako bi se kandidirala, dijelom i kako bi se zalagala za njegovo oslobađanje.[15] Budući da je Albertu bio zabranjen nastup na izborima 2006., njegovi pristaše osnovali su Savez za budućnost (Alianza por el Futuro); Fujimori, tada 31-godišnjakinja i ustavno premlada za predsjedničku kandidaturu, predvodila je stranačku listu za Limu.[14] Izabrana je sa 602.869 glasova – najviše od svih kandidata u zemlji i tada rekordnim brojem za peruanskog zastupnika – dok je predsjednička kandidatkinja koalicije, Martha Chávez, završila na četvrtom mjestu, a savez je osvojio 13 od 120 mjesta.[17][18]

Dok je bila u Kongresu, bila je zastupnica niskog profila, ali istaknuta glasnogovornica pokreta. Usredotočila se na mjere kaznenog pravosuđa, bezuspješno pokušavajući uvesti smrtnu kaznu za terorizam i druga teška kaznena djela te zagovarajući strože kazne za povratnike.[19][20] Podnijela je oko 20 prijedloga zakona u pet godina, od kojih je šest usvojeno, a kritizirana je zbog izostanaka s oko 500 sjednica tijekom mandata u kojem je koristila porodiljni dopust i putovala u inozemstvo, uključujući radi završetka studija na Sveučilištu Columbia.[21][20] Godine 2008. osnovala je novu stranku, Sila 2011. (kasnije preimenovanu u Narodnu silu), kako bi ujedinila fujimorizam oko predsjedničke kandidature 2011.[22]

Predsjedničke kampanje

[uredi | uredi kôd]

Fujimori se kandidirala za predsjednicu na četiri uzastopna opća izbora (2011., 2016., 2021. i 2026.) i jedina je kandidatkinja u modernoj peruanskoj povijesti koja je ušla u četiri uzastopna predsjednička druga kruga. Izgubila je prva tri s malom razlikom glasova prije nego što je pobijedila Roberta Sáncheza 2026., postajući prvom ženom izabranom za predsjednicu Perua i vraćajući fujimorizam na vlast 25 godina nakon pada vlade njezina oca. Njezini programi dosljedno su kombinirali stroge sigurnosne politike s obranom peruanskog tržišnog gospodarskog modela.[23][24]

Mural u znak podrške Fujimori tijekom općih izbora 2011. godine.

Godine 2011., kandidirajući se za novoosnovanu Silu 2011., kampanjom se oslanjala na očev uspjeh u borbi protiv terorizma i gospodarske nestabilnosti, istovremeno pripisujući njegove zločine uglavnom Vladimiru Montesinosu i obećavši da ga neće pomilovati. U prvom krugu završila je na drugom mjestu s 23,6 % glasova te izgubila drugi krug od Ollanta Humala, 48,66 % prema 51,34 %. Stranka, preimenovana u Fuerza Popular 2013. godine, reorganizirala se na nacionalnoj razini uoči druge kandidature.[25]

Godine 2016. uvjerljivo je pobijedila u prvom krugu s oko 40 % glasova, a Narodna sila osvojila je 73 od 130 mjesta u Kongresu, no njezina prednost u drugom krugu se urušila usred optužbi za pranje novca protiv glavnog tajnika stranke Joaquína Ramíreza i obnavljanja antifujimorističke mobilizacije; izgubila je od Pedra Pabla Kuczynskoga za otprilike 41.000 glasova (49,88 % prema 50,12 %).[26]

Godine 2021. prošla je iz prvog kruga s 13,4 % glasova, svojim najnižim udjelom, te izgubila drugi krug od Pedra Castilla za otprilike 44.000 glasova (49,87 % prema 50,13 %).[27]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. 1 2 Salvador, Susana. 28. siječnja 2016. Keiko quer afastar a sombra do apelido Fujimori e chegar à presidência. dn.pt (portugalski). Diário de Notícias. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. siječnja 2016. Pristupljeno 20. rujna 2020.
  2. 1 2 3 Keiko Sofía Fujimori Higuchi. Jurado Nacional de Elecciones (Perú) (španjolski). Infogob. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. listopada 2020. Pristupljeno 20. rujna 2020.
  3. ↑ Alberto Fujimori profile: Deeply divisive Peruvian leader. BBC News (engleski). 20. veljače 2020. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. siječnja 2021. Pristupljeno 11. veljače 2021.
  4. 1 2 Crespo, Silvia. 14. travnja 2016. Memorias de una Recoletana. Caretas (španjolski). Inačica izvorne stranice arhivirana 21. travnja 2016. Pristupljeno 23. prosinca 2017.
  5. ↑ Vásquez de Velasco et al. 2020, str. 21.
  6. ↑ Vásquez de Velasco et al. 2020, str. 15.
  7. ↑ Keiko Fujimori pagaba estudios al "cash" (španjolski). La República. 30. svibnja 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. travnja 2018. Pristupljeno 22. veljače 2021.
  8. 1 2 3 Former Peruvian agent backs Fujimori's ex-wife on torture allegations (engleski). Associated Press. 24. veljače 2002. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. siječnja 2021. Pristupljeno 11. veljače 2021.
  9. ↑ Reyes, Víctor. 14. srpnja 2017. La historia de las primeras damas del Perú en el siglo XXI. RPP (španjolski). Inačica izvorne stranice arhivirana 7. listopada 2020. Pristupljeno 21. veljače 2021.
  10. ↑ Vásquez de Velasco et al. 2020, str. 26.
  11. ↑ Keiko Fujimori admite que carece de una experiencia laboral sólida. La República (španjolski). 15. prosinca 2015. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. prosinca 2017. Pristupljeno 23. prosinca 2017.
  12. ↑ Vásquez de Velasco et al. 2020, str. 60–61.
  13. ↑ La huida de Fujimori duró 81 meses (španjolski). El Periódico de Catalunya. Agence France-Presse. 22. rujna 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. listopada 2020. Pristupljeno 25. listopada 2020.
  14. 1 2 3 4 5 Ortiz de Zárate, Roberto. 6. lipnja 2016. Keiko Fujimori Higuchi. Barcelona Centre for International Affairs (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 13. rujna 2024. Pristupljeno 21. veljače 2021.
  15. 1 2 3 Vásquez de Velasco et al. 2020, str. 64–65.
  16. ↑ Candidata Fujimori 'jura' que não anistiará pai se eleita. O Globo (portugalski). 19. travnja 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. rujna 2017. Pristupljeno 21. veljače 2021.
  17. ↑ Los más votados en estas elecciones y las votaciones históricas de los últimos 20 años. El Comercio (španjolski). 29. siječnja 2020. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. siječnja 2021. Pristupljeno 21. veljače 2021.
  18. ↑ Elecciones Presidenciales, Congresales y de Parlamento Andino Perú 2006. ONPE (španjolski). Pristupljeno 21. veljače 2021.
  19. ↑ Keiko Fujimori: "Ha llegado el momento de evaluar la pena de muerte". El Comercio (španjolski). 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. rujna 2017. Pristupljeno 21. veljače 2021.
  20. 1 2 Keiko se ausentó 500 días del Congreso. La República (španjolski). 9. rujna 2017. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. rujna 2017. Pristupljeno 21. veljače 2021.
  21. ↑ Los cuatro momentos políticos de Keiko Fujimori. El Espectador (španjolski). Inačica izvorne stranice arhivirana 20. rujna 2017. Pristupljeno 21. veljače 2021.
  22. ↑ Keiko Fujimori. Encyclopædia Britannica (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 2. srpnja 2026. Pristupljeno 2. srpnja 2026.
  23. ↑ Taj, Mitra; Glatsky, Genevieve. 29. lipnja 2026. Peru's Presidential Vote Gives the Right in Latin America Another Win. The New York Times (engleski)
  24. ↑ Peru Election 2026: Key Candidates, Issues, and Concerns (engleski). Center for Economic and Policy Research. Lipanj 2026
  25. ↑ Elecciones Generales 2011 Segunda Elección Presidencial (španjolski). ONPE. 15. lipnja 2011.
  26. ↑ Após apuração de 100% dos votos no Peru, Kuczynski conquista 50,12% (portugalski). Radio France Internationale. 9. lipnja 2016.
  27. ↑ Collyns, Dan. 8. lipnja 2021. Peru elections: Fujimori's fraud claims criticised as rival's narrow lead widens. The Guardian (engleski)

Bibliografija

[uredi | uredi kôd]
  • Vásquez de Velasco, Valerie; Lira, Ariana; Llanos, Beatriz; Huertas, Mabel. 2020. Señora K: ni víctima, ni heroína [Gospođa K: ni žrtva ni heroina]. Colección Segunda vuelta (španjolski). Primera edición izdanje. Página Once. Lima. ISBN 978-612-48188-6-8

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Keiko Fujimori
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Keiko_Fujimori&oldid=7565862"