Mjenica
 | Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. |
Mjenica je vrijednosni papir (isprava) na određeni iznos novca koji svom imatelju daje pravo da taj iznos naplati od osobe koja je u njoj naznačena kao dužnik. Mjenica je jednostrani pravni posao u kojem njen izdavatelj (trasant) daje nalog drugoj osobi (trasatu) da korisniku mjenice (remitentu) isplati određeni iznos novca ili se njime obvezuje da će sam ispuniti tu isplatu.[1]
Pravna osnova mjeničnog prava u Hrvatskoj i većini europskih država izvodi se iz Ženevske konvencije o jedinstvenoj mjeničnoj legi od 7. lipnja 1930. godine, donesene pod okriljem Lige naroda, kojoj je pristupila i tadašnja Kraljevina Jugoslavija.[2] Na temelju te konvencije Hrvatska je 1994. godine donijela Zakon o mjenici koji u bitnome zadržava strukturu i terminologiju ženevskog uzora.[3]
Mjenica sadrži sljedeće:[2]
- oznaku da je mjenica, napisanu u samom slogu isprave, na jeziku na kome je sastavljena
- bezuvjetni uput da se plati određena svota novca
- ime onoga koji treba platiti (trasat)
- označenje dospjelosti
- mjesto gdje se plaćanje treba obaviti
- ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti (remitent)
- označenje dana i mjesta izdanja mjenice
- potpis onoga koji je izdao mjenicu (trasant).
Trasirana mjenica u kojoj nije označena dospjelost smatra se kao mjenica po viđenju. Ako nije naročito određeno, vrijedi kao mjesto plaćanja, a ujedno i kao mjesto trasatovog prebivanja, ono mjesto koje je naznačeno pored trasatovog imena. Trasirana mjenica na kojoj nije naznačeno mjesto izdanja smatra se da je izdana u mjestu koje je označeno pored trasantovog potpisa.[1]
Trasirana mjenica može glasiti po naredbi samoga trasanta, može se vući i na trasanta te se može izdati za račun treće osobe.
Domicilirana trasirana mjenica: trasirana mjenica može biti plativa u mjestu prebivališta treće osobe, bilo u mjestu u kome trasat prebiva, bilo u kojem drugom mjestu.[1]
U bankarskoj praksi posebno je rasprostranjena tzv. bjanko mjenica, mjenica koja u trenutku izdavanja ne sadrži sve zakonom propisane elemente, najčešće iznos ili datum dospijeća. Uz nju se potpisuje mjenično ovlašćenje kojim se određuju granice prava povjerioca pri popunjavanju mjenice.[3] Prema ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, bjanko mjenica se ima popuniti isključivo u skladu s osnovnim pravnim poslom iz kojeg je nastala.[4] Bjanko mjenica kao instrument osiguranja naplate potraživanja posebno je raširena u kreditnim odnosima između banaka i građana, gdje banka stječe pravo popunjavanja mjenice tek u slučaju dospjele a neizmirene obveze.[5]
U trasiranoj mjenici plativoj po viđenju ili na određeno vrijeme po viđenju trasant može odrediti da svota u njoj označena nosi kamate. U svakoj drugoj trasiranoj mjenici ova odredba o kamatama smatra se kao da nije napisana. Kamatna stopa mora se naznačiti u mjenici; ako se to ne učini, odredba o kamatama smatra se kao da nije napisana. Kamate teku od dana izdanja mjenice, ako nije drukčije označeno.[1]
Ako je mjenična svota napisana slovima i brojevima, u slučaju neslaganja vrijedi svota napisana slovima. Ako je mjenična svota napisana više puta slovima ili više puta brojevima, onda vrijedi najmanja svota.[2]
Iako se na mjenici nalaze potpisi osoba koje su nesposobne da se mjenično obvežu, ili lažni potpisi ili potpisi izmišljenih osoba ili potpisi koji iz bilo kojeg drugog razloga ne obvezuju osobe koje su potpisale mjenicu, ili u ime kojih je ona potpisana, ipak su obveze ostalih potpisnika pravovaljane.[1]
Tko se na mjenici potpiše kao zastupnik drugoga, iako za to nije bio ovlašten, osobno je po njoj obvezan, a ako je platio, ima ista prava koja bi imao tobože zastupani. Isto vrijedi i za zastupnika koji je prekoračio svoje ovlaštenje.
Trasant odgovara da će mjenica biti akceptirana i isplaćena. On sebe može osloboditi odgovornosti za akcept, a svaka odredba kojom bi sebe oslobađao odgovornosti za isplatu smatra se kao da nije ni napisana.[3]
Svaka mjenica, i onda kad nije izričito trasirana po naredbi, može se prenijeti indosamentom. Mjenica u koju je trasant stavio riječ „ne po naredbi” ili drugi izraz koji znači to isto može se prenijeti samo u obliku i s učinkom običnog ustupa (cesije). Mjenica se može indosirati i na samog trasata, bilo da ju je on akceptirao ili ne, na trasanta ili bilo na kojeg drugog obveznika koji je može dalje indosirati.[1]
Indosament mora biti bezuvjetan; svaki uvjet koji bi bio stavljen smatra se kao da nije napisan. Djelomičan indosament je ništav, dok indosament na donositelja vrijedi kao bjanko indosament.
Puni indosament sadržava:[3]
- odredbu o prijenosu papira,
- ime osobe na koju se papir prenosi – indosatar,
- potpis indosanta.
Indosament mora se napisati na mjenici ili na listu koji je za nju vezan (alonž – poseban list koji se veže za mjenicu ako na njoj nema mjesta) i mora ga indosant potpisati. Indosament se obično obavlja na poleđini vrijednosnog papira, ali vrijedi i ako je napisan i potpisan na prednjoj strani. Indosament ne mora označivati korisnika, a može se sastojati i iz samog potpisa indosanta (bjanko indosament); u tom slučaju, da bi bio pravovaljan, mora biti napisan na poleđini mjenice ili na alonžu.[1]
Indosament na donositelja – indosant ne naznačuje ime indosatara niti ostavlja prazan prostor da se upiše, nego iznad svog potpisa stavlja riječ „donositelju”. Indosiranje nakon dospjelosti proizvodi isti učinak kao i indosiranje prije dospjelosti, ali indosiranje nakon protesta zbog neisplate ili nakon proteka roka određenog za podizanje takvog protesta proizvodi samo učinak običnog ustupa. Nedatirani indosament smatra se da je učinjen prije proteka roka određenog za dizanje protesta, dok se ne dokaže protivno.[1]
Prema sudskoj praksi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, indosamentom se na stjecatelja prenosi tražbina onako kako je upisana u mjenici, slobodna od prigovora koji bi se temeljili na osobnom odnosu dužnika prema prijašnjem vjerovniku.[6]
Prejudicirana mjenica je mjenica koja nije podnesena na akcept ili kod koje nije podignut protest; kad mjenica postane prejudicirana gube se mjenična prava prema trasatu i indosantima.[3]
Kada je indosament neispunjen (bjanko), imatelj mjenice može: ispuniti bjanko indosament bilo svojim imenom bilo imenom druge osobe; dalje indosirati mjenicu bjanko ili na ime druge osobe; jednostavno predati mjenicu trećoj osobi, ne ispunjujući bjanko indosament niti stavljajući nov indosament.[1]
Kad indosament sadrži napomenu „vrijednost za naplatu”, „za inkaso”, „kao punomoć” ili ma kakvu drugu napomenu koja znači nalog, imatelj mjenice može obavljati sva prava koja iz nje proistječu, ali mjenicu može indosirati samo kao prijenos punomoći. Nalog sadržan u indosamentu ne prestaje zbog smrti nalogodavca niti zbog nastupanja njegove poslovne nesposobnosti.
Kad indosament sadrži napomenu „vrijednost za osiguranje”, „vrijednost za zalog” ili ma kakvu drugu napomenu pod kojom se razumijeva zalaganje, imatelj mjenice može obavljati sva prava koja iz nje proistječu, ali mjenicu može indosirati samo kao prijenos punomoći.[1]
Indosant odgovara da će mjenica biti akceptirana i isplaćena, osim ako je u indosamentu drukčije određeno. On može zabraniti da se mjenica dalje indosira; u tom slučaju ne odgovara osobama na koje bude mjenica kasnije indosirana.[1]
Onaj tko drži mjenicu smatra se za njenog zakonitog imatelja, ako svoje pravo dokaže neprekinutim nizom indosamenata. To vrijedi i kad je posljednji indosament bjanko. Precrtani indosamenti smatraju se da ne postoje. Kad iza bjanko indosamenta dolazi drugi indosament, smatra se da je potpisnik tog drugog indosamenta stekao mjenicu bjanko indosamentom.
Dužnik ne može isticati prigovore protiv novog vjerovnika (imatelja) koje je imao prema prijašnjim vjerovnicima (trasantu odnosno indosantu). To je izravna posljedica načela apstraktnosti mjenice, po kojemu je mjenična obveza odvojena od kauzalnog odnosa iz kojeg je nastala.[3]
Imatelj trasirane mjenice, kao i onaj koji je samo drži, može je sve do dospjelosti podnijeti akceptiranju trasatu u mjestu njegovog prebivanja. Do akceptiranja mjenice trasant se smatra glavnim dužnikom.[1]
U svakoj trasiranoj mjenici trasant može odrediti da se ona podnese na akceptiranje naznačujući ili ne naznačujući za to rok. Trasant može i zabraniti da se mjenica podnese na akceptiranje, osim kad je u pitanju domicilirana trasirana mjenica ili trasirana mjenica na određeno vrijeme po viđenju. Trasant može isto tako odrediti da se mjenica ne podnosi na akceptiranje prije određenog vremena. I svaki indosant može udrediti da se trasirana mjenica podnese na akceptiranje, naznačujući ili ne naznačujući za to rok, osim kad je trasant u njoj zabranio podnošenje na akceptiranje.[1]
Mjenica trasirana na određeno vrijeme po viđenju može se podnijeti na akceptiranje u roku od jedne godine od dana izdanja. Trasant može taj rok skratiti ili odrediti duži, dok indosanti mogu te rokove samo skratiti.[2]
Trasat može zahtijevati da mu se mjenica podnese još jedanput sutradan nakon prvog podnošenja na akceptiranje (tzv. deliberacijski rok). Zainteresirane osobe mogu se pozvati na to da ovaj zahtjev nije ispunjen samo onda kad je taj zahtjev zabilježen u protestu. Imatelj mjenice nije dužan mjenicu koju podnosi na akceptiranje ostaviti kod trasata.[1]
Akcept se piše na samoj mjenici. Izražava se riječju „priznajem”, „primljena”, „prihvaćena” ili kojom drugom riječju koja to isto znači; akcept potpisuje trasat. Kao akcept vrijedi i sam trasatov potpis kad je stavljen na licu mjenice. Kad je trasirana mjenica plativa na određeno vrijeme po viđenju, onda akcept mora biti datiran danom kojeg je dan. Ako se akcept ne datira, imatelj mjenice, da bi održao svoja regresna prava protiv indosanta, mora taj propust ustanoviti pravodobno podignutim protestom.[1]
Akcept mora biti bezuvjetan, ali ga trasat može ograničiti na jedan dio mjenične svote.[2]
Kad je u mjenici trasant kao mjesto plaćanja označio neko mjesto različito od onoga u kome trasat prebiva, ne imenujući osobu kod koje treba da se izvrši isplata (domicilijat), onda trasat prilikom akceptiranja može označiti tu osobu. Kad se to ne učini, smatra se da se akceptant obvezao da sam plati u mjestu plaćanja. Ako je mjenica plativa u mjestu trasatovog prebivanja, ovaj može prilikom akceptiranja označiti adresu u tom mjestu gdje se isplata ima obaviti (platište).[1]
Akceptom se trasat obvezuje da mjenicu plati o dospjelosti. Ako mjenica ne bude plaćena, njen imatelj, pa bio to i sam trasant, ima na temelju nje pravo na neposrednu tužbu protiv akceptanta.[3]
Smatra se da je trasat odbio akceptiranje mjenice ako je napisani akcept precrtao prije nego što je mjenicu vratio. Dok se ne dokaže protivno, smatra se da je akcept precrtan prije nego što je mjenica vraćena. Ako je trasat pismeno izvijestio imatelja mjenice ili kojeg potpisnika da je mjenicu akceptirao, on je prema njima obvezan po sadržaju danog akcepta.[1]
Isplata mjenice može se za cijelu mjeničnu svotu ili za izvjestan njen dio osigurati avalom (mjeničnim jamstvom). To osiguranje može dati treća osoba ili čak i netko od potpisnika mjenice.[2]
Aval se daje na mjenici ili na alonžu i potpisuje ga avalist. Izražava se riječima „per aval”, „kao jamac”, „kao poruk” ili ma kojim drugim izrazom koji to isto znači. Za davanje avala dovoljan je potpis na licu mjenice, osim ako je u pitanju potpis trasata ili trasanta. Iz avala treba biti vidljivo za koga je dan; ako se to ne vidi, vrijedi kao da je dan za trasanta.[1]
Avalist odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči, i to solidarno s njim. Njegova obveza vrijedi i onda ako je obveza za koju jamči ništavna iz bilo kojeg drugog razloga, osim zbog formalnog nedostatka. Kad isplati mjenicu, avalist stječe pravo iz mjenice protiv onoga za koga je inače jamčio, kao i protiv onih koji su ovome po mjenici odgovorni (pravo na regres). Prema sudskoj praksi, avalist kao mjenični dužnik odgovara tužitelju koji je formalno legitimiran kao zakoniti imatelj mjenice.[6]
Označavanje dospjelosti jedan je od bitnih sastojaka mjenice; postoje samo četiri zakonom dopuštena načina određivanja dospjelosti.[3] Mjenica se može izdati po viđenju, na određeno vrijeme po viđenju, na određeno vrijeme od dana izdanja ili na određeni dan.[2]
To je mjenica plativa onda kad je mjenični ovlaštenik podnese na plaćanje, i to u roku od jedne godine od dana izdanja. Trasant može ovaj rok skratiti ili odrediti duži, dok ga indosanti mogu skratiti. Trasant može odrediti da mjenica plativa po viđenju ne smije biti podnesena na isplatu prije naznačenog vremena; u takvom slučaju rok za podnošenje počinje teći od toga vremena.[1]
Dospjelost mjenice na određeno vrijeme po viđenju izračunava se bilo prema danu akcepta, bilo prema danu protesta zbog neakceptiranja.[1]
To je mjenica na kojoj je dospijeće mjenične tražbine određeno naznačivanjem dužine vremena čijim istekom dospijeva mjenična obveza. To razdoblje počinje teći na dan izdavanja mjenice, a može se naznačiti u danima, mjesecima ili izrazima kao „početak mjeseca”, „sredina mjeseca”, „konac mjeseca”. Ako je dospjelost određena za početak, za polovinu ili za konac mjeseca, pod tim se izrazima razumijevaju prvi, petnaesti ili posljednji dan mjeseca. Izraz „pola mjeseca” znači rok od petnaest dana. Mjenica koja glasi na jedan ili više mjeseci dospijeva istog dana u mjesecu kao što je dan izdanja.[2]
To je mjenica na kojoj je dospijeće mjenične obveze određeno naznačivanjem točno određenog dana ili datuma. Kad je mjenica plativa na određeni dan u takvom mjestu u kome ne vrijedi isti kalendar koji vrijedi u mjestu izdanja, smatra se da je dan dospjelosti određen po kalendaru koji vrijedi u mjestu plaćanja.[1]
Mjenica plativa na određeni dan mora se podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim. Kad se mjenica podnese nekom obračunskom zavodu, smatra se da je podnesena na isplatu.
Prilikom plaćanja mjenice trasat može zahtijevati da mu je imatelj preda s potvrdom na mjenici da je isplaćena. Imatelj mjenice ne može odbiti djelomičnu isplatu. U slučaju djelomične isplate trasat može zahtijevati da se ova isplata zabilježi na mjenici i da mu se uz to izda priznanica.[1]
Imatelj mjenice ne može se prisiliti da primi isplatu prije dospjelosti mjenice.[2] Trasat koji plaća mjenicu prije dospjelosti čini to na svoju opasnost i štetu. Tko plati mjenicu o dospjelosti, pravovaljano je oslobođen obveze osim ako je to učinio iz zle namjere ili velike nemarnosti. On je dužan da ispita pravilnost niza indosamenata, ali ne i istinitost potpisa indosanata.
Kad je mjenica plativa u novcu koji nije u tečaju u mjestu plaćanja, mjenična svota može se platiti novcem koji je tu u tečaju, a po vrijednosti koju ima na dan dospjelosti. Ako je dužnik u zakašnjenju, imatelj mjenice može, po svom izboru, tražiti da se mjenična svota isplati domaćim novcem po tečaju koji vrijedi bilo na dan dospjelosti, bilo na dan isplate.[2]
Ako se mjenica ne podnese na isplatu na sam dan plaćanja ili jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim, svaki dužnik je ovlašten da mjeničnu svotu položi u mjestu plaćanja kod prvostupanjskog redovnog suda, a ako ovoga nema, kod nadležnog tijela državne uprave u općini, na trošak, opasnost i štetu imatelja mjenice.[1]
To su potpisnici mjenice: trasant, remitent koji je mjenicu indosirao i svi ostali indosanti i avalisti.[3]
Imatelj mjenice može ostvariti regres protiv indosanata, trasanta i ostalih obveznika o dospjelosti, ako mjenica nije plaćena u cijelosti ili djelomično, kao i prije dospjelosti: ako je akceptiranje odbijeno, bilo potpuno bilo djelomično; ako je prije ili poslije akceptiranja otvoren stečaj odnosno likvidacija nad imovinom trasata, ili ako on obustavi plaćanja, makar ta obustava ne bi bila utvrđena sudskom odlukom, ili ako je izvršenje nad njegovom imovinom ostalo bezuspješno; te ako je otvoren stečaj nad imovinom trasanta mjenice koja se ne smije podnijeti na akceptiranje.
Djelomično ili potpuno odbijanje akceptiranja kao i djelomično ili potpuno odbijanje isplate mora se utvrditi javnom ispravom (protest zbog neakceptiranja ili zbog neisplate).[2]
Protest zbog neakceptiranja mora se podići u rokovima određenim za donošenje na akceptiranje. Protest zbog neisplate mjenice plative na određeni dan mora se podići jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za danom plaćanja. Kad je podignut protest zbog neakceptiranja, nije potrebno mjenicu podnijeti na isplatu niti podići protest zbog neisplate.
O odbijanju akceptiranja ili isplate imatelj mjenice mora obavijestiti svog indosanta i trasanta u roku od četiri radna dana nakon dana protesta, ili nakon dana podnošenja mjenice ako u ovoj postoji odredba „bez troškova”. Svaki indosant mora u roku od dva radna dana priopćiti obavijest indosantu koji mu prethodi, naznačujući imena i adrese onih koji su dali prijašnje obavijesti i tako redom sve do trasanta. Tko ne da obavijest u propisanom roku ne gubi zbog toga svoja mjenična prava, ali za štetu koja nastane zbog propuštanja odgovara do visine mjenične svote.[2]
Trasant, indosant ili avalista može odredbom „bez troškova”, „bez protesta” ili ma kakvom drugom odgovarajućom odredbom napisanom i potpisanom na mjenici osloboditi njenog imatelja od obveze podizanja protesta radi ostvarenja regresa. Odredba koju je trasant napisao djeluje prema svim potpisnicima, a ona koju je napisao indosant ili avalista djeluje samo prema onome koji ju je stavio.
Svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imatelju mjenice. Imatelj mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih osoba bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno; pri tom nije dužan da se drži reda kojim su se oni obvezali. Postavljanje zahtjeva protiv jednog od obveznika ne sprječava da se postupi protiv ostalih, makar oni dolazili iza onog protiv kojeg je prvo postupljeno.[2]
Imatelj mjenice može zahtijevati od onoga protiv kojeg ostvaruje regres: iznos za koji mjenica nije akceptirana ili isplaćena kao i kamate ako su bile u mjenici određene; zateznu kamatu obračunatu u skladu s propisom kojim se uređuje visina stope zatezne kamate; troškove protesta, poslanih izvještaja, kao i ostale troškove.[1]
Tko je iskupio mjenicu može zahtijevati od onih koji njemu odgovaraju: cjelokupnu svotu koju je isplatio; kamatu u visini eskontne stope koju utvrđuje Hrvatska narodna banka na tu svotu, računajući od dana isplate;[7] te troškove koje je imao.[1]
Svaki obveznik, kada isplati regresnu svotu, ovlašten je zahtijevati da mu se preda mjenica zajedno s protestom i računom na kome je potvrđena isplata. Svaki indosant koji je iskupio mjenicu može precrtati svoj indosament i indosamente indosanata koji iza njega dolaze. Kad se ostvaruje regres zbog djelomičnog akceptiranja, onaj koji je isplatio dio svote može zahtijevati da se ta isplata zabilježi na mjenici i da mu se o tome izda priznanica, a imatelj mjenice dužan je uz to izdati prijepis mjenice s potvrdom vjerodostojnosti i protest radi ostvarenja daljnjeg regresa.[1]
Svatko tko ima pravo na regres može to pravo ostvarivati trasiranjem nove mjenice po viđenju na svog regresnog dužnika, plative u mjestu prebivanja regresnog dužnika.[1]
Prekluzija je gubitak subjektivnog prava nepoduzimanjem određenih radnji za njegovo ostvarenje unutar zakonom predviđenog roka.[3] S protekom rokova za podnošenje mjenica po viđenju ili na određeno vrijeme po viđenju, za podizanje protesta zbog neakceptiranja ili zbog neisplate, te za podnošenje na isplatu mjenice koja sadrži odredbu „bez troškova”, imatelj mjenice gubi svoja prava protiv indosanata, trasanta i ostalih obveznika, izuzev akceptanta.[2]
Kad se u predviđenim rokovima mjenica ne može podnijeti ili protest podignuti zbog nesavladive prepreke (zakonski propisi neke države ili koji drugi slučaj više sile), ti se rokovi produljuju. Ako viša sila traje duže od trideset dana nakon dospjelosti, za ostvarenje regresa nije potrebno ni podnošenje ni protestiranje mjenice.[2]
Mjenična intervencija je pojam mjeničnog prava koji se rabi za akceptiranje ili isplatu mjenice u korist određenog regresnog obveznika u trenutku nastupa razloga za pokretanje regresnog postupka, čime se izbjegava regres za koji su ispunjene zakonom predviđene pretpostavke.[3] Može biti pozivna intervencija ili spontana intervencija. Trasant, indosant ili avalista mogu u mjenici naznačiti osobu koja će po potrebi akceptirati ili platiti (intervenijent). Intervenijent može biti treća osoba, pa i trasat ili ma tko od obvezanih po mjenici, ali ne može biti akceptant.[1]
Svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastaruju za tri godine, računajući od dospjelosti. Mjeničnopravni zahtjevi imatelja mjenice protiv indosanta i trasanta zastaruju za godinu dana od dana pravodobno podignutog protesta, a zahtjevi indosanata jednih protiv drugih i prema trasantu zastaruju za šest mjeseci računajući od dana kad je indosant mjenicu iskupio ili od dana kad je protiv njega kod suda postupljeno.[2]
Trasant, akceptant i indosant čije su mjenične obveze utrnule zbog zastare ili propuštanja propisanih radnji odgovaraju imatelju mjenice ako su se na njegovu štetu neopravdano obogatili. Obogaćenje postoji onda ako su navedene osobe primile od imatelja mjenice određenu vrijednost, ali zbog prestanka mjenične obveze nisu mu isplatile odgovarajuću protuvrijednost. Tužba zbog neopravdanog bogaćenja može se podignuti u roku od 3 godine od prestanka mjenične obveze.
Onaj kome je nestala mjenica može nadležnom sudu mjesta plaćanja predložiti da je amortizira. U prijedlogu se mora iznijeti glavni sadržaj nestale mjenice i učiniti vjerojatnim da je predlagatelj tu mjenicu imao. Ako sud nađe da su podneseni podaci dovoljni, izdat će oglas s pozivom da onaj kod koga se nalazi pokaže mjenicu sudu u roku od 60 dana, jer će je inače sud oglasiti za poništenu; oglas se objavlja u Narodnim novinama. Ako se mjenica ne podnese u određenom roku, sud je oglašava amortiziranom i o tome izvješćuje akceptanta, odnosno trasanta. Na temelju amortizirane mjenice ne mogu se ostvarivati nikakva mjenična prava.[1]
Mjenično se može obvezati svaka osoba koja se prema propisima građanskog ili trgovačkog zakonodavstva može ugovorom obvezivati. Nepismena osoba mjenično se obvezuje kad na mjenici stavi rukoznak koji ovjeri javni bilježnik; štambilj, žig i pečat smatraju se kao rukoznak. Mjenična obveza može se primiti za nepismenu osobu samo na temelju javnobilježnički ovjerene punomoći.[1] Potpis slijepih osoba na mjenici vrijedi bez ovjere, osim ako ovjeru zahtijeva slijepa osoba sama radi zaštite svojih interesa.[8]
Za sporove koji se pokreću na temelju tužbe imatelja mjenice protiv njenih potpisnika nadležan je i sud na čijem se području nalazi mjesto plaćanja.[1]
To je pisana izjava volje izdavatelja kojom se obvezuje o dospjelosti isplatiti određeni iznos novca remitentu ili osobi koju on odredi svojom naredbom. Kod vlastite mjenice nema trasata, akceptanta ni regresa zbog neakceptiranja jer se trasant sam obvezuje platiti mjenični iznos.[2] Vlastita mjenica ima 7 bitnih sastojaka (trasirana 8 zbog trasata): oznaku da je mjenica; bezuvjetno obećanje da će se određena svota novca platiti; oznaku dospjelosti; mjesto plaćanja; ime remitenta; oznaku dana i mjesta izdanja; potpis izdavatelja.[3]
Izdavatelj vlastite mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice, a mjeničnopravni zahtjevi prema njemu zastaruju u roku od tri godine. Na vlastitu mjenicu primjenjuju se na odgovarajući način odredbe Zakona o trasiranoj mjenici nabrojene taksativno u članku 111. Zakona o mjenici (NN 74/94, 92/10).[1]
- 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 Zakon o mjenici. Narodne novine. 7. listopada 1994. Pristupljeno 31. svibnja 2026.
- 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 Convention Providing a Uniform Law for Bills of Exchange and Promissory Notes. University of Oslo Faculty of Law. 7. lipnja 1930. Pristupljeno 31. svibnja 2026.
- 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 Ćiraković, Branka. Svibanj 2020. Mjenica – Priručnik za polaznike/ice (PDF). Pravosudna akademija Republike Hrvatske. Pristupljeno 31. svibnja 2026.
- ↑ Sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-760/2004-2 od 16. siječnja 2008. Vrhovni sud Republike Hrvatske. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. prosinca 2024. Pristupljeno 31. svibnja 2026.
- ↑ Mjenica za kredit: Šta je i čemu služi. Inflacija.me. 20. veljače 2026. Pristupljeno 31. svibnja 2026.
- 1 2 Mjenica – Priručnik za polaznike/ice, VTS RH Pž-2426/12 od 9. veljače 2016 (PDF). Pravosudna akademija Republike Hrvatske. Svibanj 2020. Pristupljeno 31. svibnja 2026.
- ↑ Odluka o kamatnim stopama, diskontnoj (eskontnoj) stopi i naknadama Hrvatske narodne banke. Hrvatska narodna banka / Narodne novine. 13. rujna 2017. Pristupljeno 31. svibnja 2026.
- ↑ Zakon o izmjeni Zakona o mjenici. Narodne novine. 20. srpnja 2010. Pristupljeno 31. svibnja 2026.
