close
Idi na sadržaj

Jean Piaget

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jean Piaget
Rođenje (1896-08-09) 9. august 1896 (129 godina)
Neuchâtel, Švicarska
Smrt16. septembar 1980(1980-09-16) (84 godine)
Ženeva, Švicarska
PrebivališteŠvicarska
DržavljanstvoŠvicarsko
Polje
Institucija
Alma mater
Utjecali na njega / njuÉdouard Claparède
Poznat(a) po
Istaknute nagrade
Religijaprotestant
Jean Piaget se smatra jednim od najznačajnijih teoretičara u oblasti razvojne psihologije 20. vijeka.

Jean William Fritz Piaget (9. august 1896 – 16. septembar 1980) bio je švicarski psiholog i epistemolog, poznat po svojim istraživanjima razvoja djeteta. Njegov naučni rad imao je značajan utjecaj na razvoj razvojne psihologije, pedagogije i epistemologije. Posebno je poznat po formulisanju teorije kognitivnog razvoja, prema kojoj se intelektualni razvoj odvija kroz niz uzastopnih razvojnih stadija, kao i po razvoju genetičke epistemologije, epistemološkog pristupa koji proučava porijeklo i razvoj ljudskog znanja.[1]

Piaget je pridavao veliki značaj obrazovanju djece, smatrajući ga osnovom društvenog napretka i stabilnosti. Kao direktor Međunarodnog biroa za obrazovanje, 1934. izjavio je da je ″samo obrazovanje sposobno spasiti naša društva od mogućeg sloma, bilo nasilnog ili postepenog″.[2] Ovakvo stanovište odražava njegovo uvjerenje da obrazovni sistemi imaju važnu ulogu u oblikovanju društvenog razvoja i budućnosti društva.

Njegova teorija razvoja djeteta postala je sastavni dio obrazovanja nastavnika i pedagoga širom svijeta, naročito u programima inicijalnog obrazovanja nastavnog kadra. U savremenom ranom i predškolskom odgoju Piagetove ideje i dalje imaju snažan utjecaj, posebno kroz primjenu konstruktivističkih pristupa učenju, koji polaze od stava da dijete aktivno gradi vlastito znanje kroz interakciju sa okolinom.

Piaget je 1955, tokom svog rada na Univerzitetu u Ženevi, osnovao Međunarodni centar za genetičku epistemologiju u Ženevi, kojim je upravljao sve do svoje smrti 1980.[3][4] Centar je omogućio razvoj brojnih interdisciplinarnih saradnji i istraživanja, a zbog obima i značaja naučnog rada koji je u njemu nastajao, u stručnoj literaturi često je nazivan i ″Piagetovom fabrikom″.[5]

Prema Ernstu von Glasersfeldu, Piaget je bio ″veliki pionir konstruktivističke teorije spoznaje″.[6] Njegove ideje stekle su široku popularnost tokom 1960-ih godina i značajno doprinijele razvoju razvojne psihologije kao jedne od važnih disciplina psihologije.[7] Do kraja 20. vijeka bio je, odmah nakon B. F. Skinnera, drugi najcitiraniji psiholog u naučnoj literaturi.[8]

Lični život

[uredi | uredi izvor]

Jean Piaget rođen je 1896. u Neuchâtelu, u frankofonom dijelu Švicarske. Bio je najstariji sin Arthura Piageta, profesora srednjovjekovne književnosti na Univerzitetu u Neuchâtelu, i Rebecce Jackson, Francuskinje iz ugledne porodice vlasnika čeličana.[9]

Još u djetinjstvu Piaget je pokazivao izraženu nadarenost i veliko interesovanje za biologiju i prirodni svijet. Njegovo rano zanimanje za zoologiju donijelo mu je priznanje među stručnjacima iz te oblasti nakon što je do svoje petnaeste godine objavio nekoliko naučnih članaka o mekušcima.[10]

Kada je imao petnaest godina, njegova bivša dadilja napisala je pismo njegovim roditeljima u kojem je priznala da ih je ranije slagala tvrdeći kako je odbranila malog Jeana od pokušaja otmice iz dječijih kolica. Takav događaj nikada se nije dogodio. Piageta je posebno zainteresovala činjenica da je razvio sjećanje na taj navodni događaj, iako je kasnije shvatio da je riječ o lažnom sjećanju.[11]

Interesovanje za epistemologiju kod Piageta se razvilo pod utjecajem njegovog kuma, koji ga je podsticao da se posveti proučavanju filozofije i logike.[12] Školovao se na Univerzitetu u Neuchâtelu, a kraće vrijeme studirao je i na Univerzitetu u Zürichu. U tom periodu objavio je dva filozofska rada koji su odražavali pravac njegovog tadašnjeg razmišljanja, ali ih je kasnije sam ocijenio kao djela adolescentskog perioda.[9] Istovremeno se razvilo i njegovo interesovanje za psihoanalizu, koja je u to vrijeme bila u fazi intenzivnog razvoja unutar psihologije.

Nakon završetka studija, Piaget se preselio iz Švicarske u Pariz, gdje je predavao u školi za dječake u ulici Grange-Aux-Belles. Školu je vodio Alfred Binet, tvorac Binet-Simonovog testa (kasnije revidiranog od strane Lewisa Termana u Stanford–Binetovu skalu inteligencije). Piaget je učestvovao u ocjenjivanju Binetovih testova inteligencije. Tokom tog rada uočio je da mala djeca dosljedno daju pogrešne odgovore na određene tipove pitanja.[13] Međutim, njegov interes nije bio usmjeren na samu tačnost odgovora, nego na činjenicu da djeca različitog uzrasta griješe na sistematski različite načine, dok starija djeca i odrasli te greške ne prave. To ga je dovelo do zaključka da se kognitivni procesi kod male djece suštinski razlikuju od onih kod odraslih. Na osnovu tih zapažanja razvio je teoriju kognitivnog razvoja, prema kojoj se mišljenje razvija kroz niz općih i kvalitativno različitih razvojnih stadija.

Godine 1921. Piaget se vratio u Švicarsku i postao direktor Instituta Rousseau u Ženevi.[14] U to vrijeme institutom je rukovodio Édouard Claparède, čije su mu ideje bile dobro poznate. Među njima je bila i psihološka koncepcija ″traganja″, koja se povezuje s procesom u kojem se do rješenja dolazi kroz pokušaje i pogreške.[15]

Godine 1923. oženio je Valentine Châtenay (7. januar 1899 – 3. juli 1983).[16] Imali troje djece, koje je Piaget od najranijeg djetinjstva posmatrao i uključivao u svoja istraživanja razvoja djece.

U periodu od 1925. do 1929. bio je profesor psihologije, sociologije i filozofije na Univerzitetu u Neuchâtelu.[17] Godine 1929. preuzeo je dužnost direktora Međunarodnog biroa za obrazovanje, na čijem je čelu ostao do 1968. Tokom tog perioda svake godine pripremao je ″govore direktora″ za Vijeće IBE-a i Međunarodnu konferenciju o javnom obrazovanju, u kojima je iznosio i razvijao svoje stavove o obrazovanju.[2]

Nakon predavanja na Univerzitetu u Ženevi i Univerzitetu u Parizu 1964, Piaget je pozvan da bude glavni savjetnik na dvije konferencije: na Univerzitetu Cornell (11–13. mart) i na Univerzitetu Kalifornije u Berkeleyju (16–18. mart). Konferencije su bile usmjerene na odnos između kognitivnih istraživanja i razvoja nastavnih programa, s ciljem sagledavanja implikacija savremenih istraživanja dječijeg kognitivnog razvoja na izradu kurikuluma.

Godine 1972. Piaget je dobio Erazmovu nagradu, a 1979. i Nagradu "Balzan" za društvene i političke nauke.[18][19]

Piaget je umro 16. septembra 1980. Na vlastiti zahtjev sahranjen je u porodičnoj grobnici bez nadgrobnog obilježja na groblju Cimetière des Rois (Groblje kraljeva) u naselju Plainpalais u Ženevi.[20]

Karijera

[uredi | uredi izvor]
Bista Piageta u Parc des Bastions, Ženeva
Piaget na dodjeli Erazmove nagrade, 1972, Amsterdam

Harry Beilin je Piagetov teorijski istraživački program opisao kao razvoj kroz četiri faze:[21]

  • sociološki model razvoja,
  • biološki model intelektualnog razvoja,
  • razrada logičkog modela intelektualnog razvoja,
  • proučavanje figurativnog mišljenja.

Ovi teorijski okviri međusobno se dovoljno razlikuju da su pojedini autori govorili o više različitih ″Piageta″. U novijim tumačenjima Jeremy Burman, odgovarajući na Beilinovu podjelu, predlaže da se doda i ranija faza njegovog rada, prije okretanja psihologiji, koju naziva ″nulti Piaget″.[22]

Prije nego što je postao psiholog

[uredi | uredi izvor]

Prije nego što se počeo baviti psihologijom, Piaget se školovao iz oblasti prirodne historije i filozofije. Doktorirao je 1918. na Univerzitetu u Neuchâtelu. Nakon toga je proveo postdoktorsko usavršavanje u Zürichu (1918–1919) i u Parizu (1919–1921). Godine 1919. angažovao ga je Théodore Simon da radi na standardizaciji psihometrijskih mjera koje su se koristile u ispitivanju francuske djece.[23] Teorijski pravac po kojem je Piaget danas poznat počinje se jasnije oblikovati tek njegovim prelaskom u Ženevu, gdje je 1922, u Institutu Rousseau, radio kao direktor istraživanja pod vodstvom Édouarda Claparèdea.

Sociološki model razvoja

[uredi | uredi izvor]

Piaget je kao psiholog počeo djelovati tokom 1920-ih godina. U tom periodu istraživao je ″skrivenu stranu″ dječijeg mišljenja, odnosno način na koji djeca razumiju svijet. Pretpostavio je da se dijete razvija od pozicije egocentrizma ka sociocentrizmu. Za objašnjenje tog procesa kombinovao je psihološke i kliničke metode, razvijajući pristup koji je nazvao poluklinički intervju. Intervju je započinjao standardizovanim pitanjima, a zatim bi, u zavisnosti od odgovora djeteta, postavljao dodatna, unaprijed planirana pitanja. Piaget je posebno tragao za onim što je nazivao ″spontano uvjerenje″, zbog čega je često postavljao pitanja koja djeca nisu očekivala. U svojim istraživanjima uočio je postepeni prijelaz od intuitivnih ka naučno zasnovanim i društveno prihvaćenim odgovorima. Smatrao je da do tog razvoja dolazi pod utjecajem socijalne interakcije, posebno kroz suočavanje djetetovih početnih ideja s mišljenjima vršnjaka koji su kognitivno razvijeniji.

Ovaj rad kasnije je poslužio Eltonu Mayou kao osnova za poznate Hawthorne eksperimente.[24][25] Piagetu je, također, donio počasni doktorat Univerziteta Harvard 1936.[26]

Biološki model intelektualnog razvoja

[uredi | uredi izvor]

U ovoj fazi svog rada Piaget je smatrao da se mišljenje i intelektualni razvoj mogu posmatrati kao produžetak biološkog procesa prilagođavanja vrste. Prema njegovom shvatanju, taj proces obuhvata dva međusobno povezana mehanizma: asimilaciju i akomodaciju.

Do asimilacije dolazi kada dijete na novi događaj ili iskustvo reaguje koristeći postojeću shemu, odnosno već formirani obrazac razumijevanja. Akomodacija se javlja kada dijete prilagođava postojeću shemu ili razvija novu kako bi moglo razumjeti novi predmet, situaciju ili iskustvo.[27]

Piaget je tvrdio da dojenčad učestvuju u procesu asimilacije kada pokušavaju sisati gotovo sve što im se nađe nadohvat ruke. Smatrao je da dojenčad različite predmete pretvaraju u ″objekte za sisanje″, odnosno da ih prilagođavaju vlastitim obrascima ponašanja. Prema Piagetu, djeca na taj način asimiliraju predmete uklapajući ih u postojeće mentalne strukture. Na osnovu toga zaključio je da pojedinac, kada prilagođava svijet vlastitim potrebama ili shvatanjima, zapravo vrši proces asimilacije.

Piaget je također posmatrao kako njegova djeca ne samo da prilagođavaju predmete svojim potrebama, nego i mijenjaju vlastite mentalne strukture kako bi odgovorila zahtjevima okoline. Taj proces nazvao je akomodacijom i smatrao ga drugim osnovnim mehanizmom prilagođavanja.

U početku se dojenčad uglavnom oslanjaju na refleksne radnje, poput sisanja, ali kasnije počinju uzimati predmete i stavljati ih u usta. Time prilagođavaju svoje refleksne reakcije osobinama vanjskih predmeta. Budući da su asimilacija i akomodacija često međusobno u napetom odnosu, Piaget je smatrao da upravo potreba za uspostavljanjem ravnoteže između ta dva procesa predstavlja pokretač intelektualnog razvoja i rasta mišljenja.

Kako bi provjerio svoju teoriju, Piaget je posmatrao navike vlastite djece.

Razrada logičkog modela intelektualnog razvoja

[uredi | uredi izvor]

U modelu koji je razvio tokom treće faze svog rada, Piaget je smatrao da se inteligencija razvija kroz niz razvojnih stadija povezanih sa životnom dobi i da se ti stadiji odvijaju postepeno, pri čemu svaki prethodni stadij mora biti usvojen kako bi se mogao razviti naredni. U svakom razvojnom periodu dijete oblikuje način razumijevanja stvarnosti koji odgovara njegovom uzrastu. U narednom stadiju dijete nadograđuje ranije razvijene mentalne sposobnosti kako bi moglo rekonstruisati postojeće pojmove i razviti složenije oblike mišljenja.

Piaget je intelektualni razvoj prikazivao kao uzlaznu spiralu u kojoj djeca neprestano preoblikuju ranije usvojene ideje kroz nove i složenije pojmove stečene u narednim fazama razvoja.

Upravo je ″treći Piaget″, odnosno njegova teorija logičkog modela intelektualnog razvoja, bio predmet brojnih rasprava među američkim psiholozima nakon što su njegove ideje ponovo privukle pažnju naučne javnosti tokom 1960-ih godina.[28]

Proučavanje figurativnog mišljenja

[uredi | uredi izvor]

Piaget je proučavao područja inteligencije kao što su percepcija i pamćenje, koja nisu u potpunosti zasnovana na logičkim procesima. Logički pojmovi, prema njegovom shvatanju, imaju osobinu potpune reverzibilnosti, jer je moguće vratiti se na početnu tačku zaključivanja. Drugim riječima, ako se od određene pretpostavke logičkim koracima dođe do zaključka, isti koraci mogu se pratiti i obrnutim redoslijedom kako bi se ponovo došlo do početne pretpostavke.

Nasuprot tome, perceptivni pojmovi koje je Piaget proučavao ne mogu se na isti način preoblikovati ili vratiti u prvobitno stanje. Kako bi objasnio figurativne procese, često je koristio primjer slika. Na slici se konture ne mogu odvojiti od oblika koje prikazuju. Slično je i sa pamćenjem: ono nije potpuno reverzibilno, jer ljudi ne mogu uvijek rekonstruisati sve događaje između dvije tačke ili iskustva.

Tokom ove završne faze svog rada Piaget je zajedno sa saradnicom Bärbel Inhelder objavio više radova o percepciji, pamćenju i drugim figurativnim procesima, uključujući i učenje.[29]

Budući da se Piagetova teorija zasniva na biološkom sazrijevanju i razvojnim stadijima, pojam spremnosti ima značajno mjesto u njegovoj teoriji. Spremnost se odnosi na pitanje kada dijete može usvojiti određene informacije ili pojmove. Prema Piagetu, djecu ne treba podučavati pojedinim konceptima prije nego što dostignu odgovarajući stadij kognitivnog razvoja.[30] Tako, na primjer, mlađa djeca u predoperacionalnom stadiju razmišljaju na ″ireverzibilan″ način i ne mogu razumjeti da se predmet koji je promijenio oblik ili stanje može vratiti u prvobitni oblik.[31]

Teorija

[uredi | uredi izvor]

Jean Piaget sebe je definisao kao ″genetičkog epistemologa″, jer ga je prvenstveno zanimao proces kvalitativnog razvoja znanja. Kognitivni razvoj posmatrao je kao proces postepenog prilagođavanja organizma okolini, pri čemu se razvoj kognitivnih struktura odvija kroz diferencijaciju bioloških regulacija i sve složenije oblike mišljenja. Kada je njegova teorija postala šire poznata, predstavljala je značajan doprinos psihologiji 20. stoljeća, posebno zbog povezivanja strukturalističkog i kognitivističkog pristupa u proučavanju razvoja mišljenja.[32]

Piagetov istraživački program obuhvatao je četiri faze kognitivnog razvoja, kao i veliki broj radova posvećenih različitim pitanjima razvojne psihologije. Tokom pojedinih istraživanja proučavao je i razvoj vlastite djece, sistematski posmatrajući promjene u njihovim kognitivnim sposobnostima i načinu razumijevanja svijeta.[33]

U jednom od svojih posljednjih djela, Equilibration of Cognitive Structures: The Central Problem of Intellectual Development,[34] Piaget je razvoj znanja objasnio kao proces uspostavljanja ravnoteže između pojedinca i okoline. U okviru ove teorije posebno mjesto imaju procesi asimilacije i akomodacije, koje je smatrao osnovnim mehanizmima biološkog i kognitivnog prilagođavanja.[35]

Piaget je smatrao da se djeca rađaju sa ograničenim kognitivnim sposobnostima koje se postepeno razvijaju tokom odrastanja.[36] Prema njegovom shvatanju, kognitivni razvoj odvija se kroz aktivnu interakciju djeteta sa okolinom, pri čemu dijete postepeno razvija složenije načine razumijevanja prostora, vremena, uzročnosti i logičkih odnosa.

Vjerovao je da se epistemološka pitanja mogu bolje razumjeti proučavanjem njihovog razvojnog porijekla, zbog čega je svoja istraživanja usmjerio na djecu i adolescente. U uvodu knjige Genetic Epistemology navodi da genetička epistemologija nastoji istražiti porijeklo različitih oblika znanja, od njihovih najjednostavnijih oblika do složenijih nivoa, uključujući i naučno znanje.[37]

Faze razvoja

[uredi | uredi izvor]

Piagetova teorija kognitivnog razvoja razlikuje četiri osnovne faze razvoja mišljenja i spoznaje kod djece. Prema Piagetu, djeca kroz razvoj prolaze kroz univerzalne i međusobno povezane faze, pri čemu svaka faza predstavlja kvalitativno drugačiji način razumijevanja svijeta.

  1. Senzomotorna faza Senzomotorna faza traje od rođenja do približno druge godine života. U ovom periodu dijete upoznaje svijet prvenstveno putem čula i pokreta. Ponašanje se u početku zasniva na urođenim refleksima, ali se postepeno razvijaju složeniji oblici djelovanja i razumijevanja okoline. Piaget je smatrao da su djeca u ovoj fazi posebno egocentrična, odnosno da nisu sposobna sagledati svijet iz perspektive drugih osoba. Senzomotorna faza obuhvata šest razvojnih podfaza:[38]
    1. Jednostavni refleksi: od rođenja do prvog mjeseca života. Ponašanje novorođenčeta zasniva se na urođenim refleksima, poput sisanja i refleksa traženja dojke.
    2. Prve navike i primarne kružne reakcije: od prvog do četvrtog mjeseca života. Dijete počinje povezivati osjetilna iskustva i obrasce ponašanja i ponavlja radnje koje izazivaju zadovoljstvo, kao što je sisanje palca.
    3. Sekundarne kružne reakcije: od četvrtog do osmog mjeseca života. Pažnja djeteta postepeno se usmjerava prema predmetima iz okoline. Dijete ponavlja radnje koje proizvode zanimljive efekte, poput tresenja zvečke.
    4. Koordinacija sekundarnih kružnih reakcija: od osmog do dvanaestog mjeseca života. Dijete počinje namjerno kombinovati različite radnje kako bi ostvarilo određeni cilj. U ovoj podfazi razvija se i razumijevanje permanentnosti objekta (trajnost objekta), odnosno spoznaja da predmeti postoje i kada nisu vidljivi.
    5. Tercijarne kružne reakcije, novina i radoznalost: od dvanaestog do osamnaestog mjeseca života. Dijete aktivno istražuje okolinu i eksperimentiše s različitim načinima upotrebe predmeta kako bi postiglo nove rezultate.
    6. Internalizacija shema: završni dio senzomotorne faze. Dijete razvija sposobnost stvaranja mentalnih predstava o predmetima i događajima, čime se postavljaju osnove za razvoj simboličkog mišljenja i naredne faze razvoja.

    Neki istraživači koji su nastavili proučavati Piagetove teorije razvoja u ranom djetinjstvu, među kojima je i Kenneth Kaye, smatrali su da je Piagetov najveći doprinos bio u detaljnom posmatranju i opisivanju brojnih razvojnih pojava koje ranije nisu bile sistematski istražene.[39] Međutim, pojedini autori kritikovali su činjenicu da Piaget nije dovoljno objasnio konkretne procese koji u realnom vremenu dovode do kognitivnog razvoja, već ih je uglavnom tumačio kroz opće principe biološkog prilagođavanja. Na osnovu tih kritika, Kaye je razvio teoriju poznatu kao ″teorija naukovanja″ kognitivnog i socijalnog razvoja. Ova teorija osporava Piagetovu pretpostavku da se mišljenje kod djece razvija prvenstveno endogeno, odnosno iz unutrašnjih razvojnih procesa, prije razvoja jezika. Kaye je naglašavao značaj socijalne interakcije i komunikacije sa odraslima u razvoju mišljenja i usvajanju jezika kod djece.

  2. Predoperacionalna faza

    Predoperacionalna faza traje približno od druge do sedme godine života. Počinje razvojem govora i intenzivnijim korištenjem simbola u mišljenju i igri. U ovoj fazi dijete još uvijek ne razumije principe konkretne logike niti je sposobno za složene mentalne operacije i sistematsko manipulisanje informacijama. Tokom predoperacionalne faze dolazi do razvoja simboličke igre i mašte. Djeca koriste predmete kao simbole drugih predmeta, pa, na primjer, kamenčiće mogu zamišljati kao hranu, listove papira kao tanjire, a kutiju kao sto. Takva simbolička igra pokazuje sposobnost predstavljanja stvarnosti putem simbola čak i kada stvarni predmeti nisu prisutni. Piaget je kroz posmatranje dječije igre zaključio da se krajem druge godine života pojavljuje kvalitativno novi oblik kognitivnog funkcionisanja, koji je nazvao predoperacionalnom fazom.[40]

    Prema Piagetu, mišljenje u predoperacionalnoj fazi još uvijek je ograničeno i nedovoljno logički razvijeno u pogledu mentalnih operacija. Dijete može formirati stabilne pojmove i razvijati različita simbolička i magijska vjerovanja, ali još nije sposobno za izvođenje mentalnih operacija, odnosno unutrašnjih misaonih procesa koji zamjenjuju fizičko djelovanje. Razmišljanje je i dalje pretežno egocentrično, zbog čega dijete teško razumije perspektivu drugih osoba. Predoperacionalna faza dijeli se na dvije podfaze: podfazu simboličke funkcije i podfazu intuitivnog mišljenja. U podfazi simboličke funkcije dijete razvija sposobnost da mentalno predstavlja predmete i događaje koji nisu neposredno prisutni. Ono može zamišljati, pamtiti i predstavljati objekte putem slika, riječi i simbola. Podfaza intuitivnog mišljenja karakteristična je po izraženoj dječijoj radoznalosti. Djeca često postavljaju pitanja poput ″zašto?″ i ″kako?″, nastojeći razumjeti pojave i događaje u svojoj okolini.[40]

    Predoperacionalna faza dijeli se na dvije podfaze koje odražavaju razvoj simboličkog mišljenja i početnih oblika zaključivanja kod djece.

    1. Podfaza simboličke funkcije traje približno od druge do četvrte godine života. U ovom periodu dijete razvija sposobnost korištenja simbola za predstavljanje predmeta, osoba i događaja iz okoline. Razvoj simboličkog mišljenja vidljiv je u govoru, igri i crtanju. Na primjer, dijete može nacrtati članove porodice bez poštivanja stvarnih proporcija ili preciznih fizičkih obilježja, pri čemu mu tačnost prikaza nije od posebne važnosti, jer crtež ima simboličku funkciju.
    2. Podfaza intuitivnog mišljenja obuhvata period između približno četvrte i sedme godine života. Djeca u ovoj podfazi pokazuju izraženu radoznalost i često postavljaju pitanja poput ″zašto?″ i ″kako?″, nastojeći razumjeti uzroke i odnose među pojavama. Piaget je ovu podfazu nazvao intuitivnom jer djeca razvijaju osjećaj da posjeduju znanje o svijetu, ali još uvijek ne razumiju u potpunosti način na koji do tog znanja dolaze. Predoperacionalno mišljenje u ovoj fazi karakterišu centracija, ireverzibilnost, teškoće u razumijevanju održanja količine, uključivanje klasa i tranzitivno zaključivanje.[40]

  3. Faza konkretnih operacija

    Faza konkretnih operacija traje približno od sedme do jedanaeste godine života. U ovom periodu djeca razvijaju sposobnost logičkog mišljenja i razumijevanja pojma reverzibilnosti, odnosno shvatanja da se određene operacije mogu izvesti u oba smjera. Iako još uvijek razmišljaju u okviru konkretnih situacija i onoga što mogu neposredno posmatrati ili mentalno manipulisati, više nisu egocentrična i počinju uzimati u obzir perspektivu drugih. Tokom ove faze značajno se razvija razumijevanje pojma konzervacije, kao i sposobnost klasifikacije i organizacije informacija.

  4. Faza formalnih operacija

    Faza formalnih operacija traje približno od jedanaeste godine života nadalje. Ovu fazu karakteriše razvoj apstraktnog mišljenja, pri čemu djeca i adolescenti mogu razmišljati o pojmovima koji nisu neposredno vezani za konkretne objekte i situacije. Razvija se sposobnost logičkog zaključivanja na mentalnom nivou, kao i metakognicija, odnosno svijest o vlastitim misaonim procesima. U ovoj fazi raste i sposobnost rješavanja problema koji zahtijevaju više koraka, uključujući planiranje i sistematsko razmišljanje.

Psihologija funkcija i korespondencija

[uredi | uredi izvor]

Piagetova teorija je često bila predmetom kritika i rasprava zbog načina na koji je opisivao djecu u predoperacionalnoj fazi razvoja. Kritičari su smatrali da je veći naglasak stavljao na kognitivne sposobnosti koje djeca još nisu razvila nego na sposobnosti i postignuća koja već posjeduju. Kao odgovor na takve kritike, u kasnijem periodu svog rada Piaget je veću pažnju posvetio istraživanju sposobnosti i postignuća djece, razvijajući pristup poznat kao psihologija funkcija i korespondencija.[41][42][43]

U ovoj fazi razvoja teorije, Piaget se manje oslanjao na strogo odvojene razvojne stadije, a više je naglašavao kontinuitet i postepenost kognitivnog razvoja. Time je njegov kasniji rad predstavljao određeni odmak od ranijih objašnjenja zasnovanih na jasno ograničenim fazama razvoja.[44]

Budući da su ove ideje razvijene pred kraj Piagetove naučne karijere, one su u nekim udžbenicima razvojne psihologije manje zastupljene u odnosu na njegove poznatije teorije razvojnih faza.

Primjer funkcije u Piagetovoj teoriji može se objasniti pomoću odnosa između dva skupa elemenata, označenih kao X i Y. U takvom odnosu svaki element iz skupa X povezan je s tačno jednim elementom iz skupa Y, iako obrnuti odnos ne mora nužno postojati. Piaget i njegovi saradnici ovakav odnos opisivali su kao jednosmjerno ili jednoznačno preslikavanje.[42]

Kada je odnos između skupova uzajamno jednoznačan, odnosno kada se svaki element skupa X povezuje s jednim elementom skupa Y, a svaki element skupa Y istovremeno odgovara samo jednom elementu skupa X, takav odnos nazivali su biunivokalnim ili odnosom ″jedan-prema-jedan″.[42] Na osnovu ovih odnosa Piaget i saradnici zaključili su da djeca u predoperacionalnoj fazi razvoja posjeduju početno razumijevanje funkcija poretka i međusobnih odnosa među objektima.

Prema istraživanjima Piagetovih saradnika iz Ženeve,[45] ovakve funkcije omogućavaju djeci da koriste prostorne odnose za procjenjivanje i poređenje količina. Na primjer, dijete može zaključiti da niz koji zauzima veću dužinu sadrži i veći broj predmeta. Iako takve procjene nisu uvijek potpuno tačne, one predstavljaju rani oblik logičkog zaključivanja i razumijevanja kvantitativnih odnosa.

Prema istraživanjima Piagetovih saradnika iz Ženeve,[46] ″semilogika″ ovih funkcija poretka omogućava djeci u predoperacionalnoj fazi da koriste prostorni raspored za procjenu i poređenje količina. Tako dijete može koristiti dužinu niza kao indikator broja objekata u tom nizu, pa će duži niz često procijeniti kao niz koji sadrži više objekata. Iako takve procjene nisu potpuno precizne, one predstavljaju relativno pouzdanu zamjenu za tačno kvantificiranje. Ove sposobnosti povezane su i s razvojem razumijevanja pravilnosti u okolini.[46] Djeca mogu prepoznavati i stvarati jednostavne obrasce, poput nizova objekata raspoređenih prema izmjeni boja, te razumjeti jednostavne odnose zamjene među predmetima. Takvi primjeri odražavaju konstruktivistički pristup Piagetove teorije, prema kojem djeca aktivno izgrađuju vlastito razumijevanje svijeta kroz iskustvo i interakciju s okolinom.

Piaget i njegovi saradnici proučavali su i pojam morfizama, koje su razlikovali od operativnih transformacija karakterističnih za djecu u fazi konkretnih operacija.[41] Prema Piagetu, korespondencije i morfizmi zasnivaju se prvenstveno na poređenju objekata i prepoznavanju zajedničkih oblika ili analogija među njima, a ne na njihovom neposrednom transformisanju.[43] Smatrao je da se ovakav oblik znanja razvija iz ranih, ″primitivnih″ primjena akcijskih shema na objekte u okolini.[42]

U jednom istraživanju Piaget i saradnici ispitivali su sposobnost djece da prepoznaju odnose između oblika i površina pomoću pokretnih crvenih izrezaka i kartica koje su sadržavale crvena i bijela polja.[42] Zadatak djece bio je da pravilno postave izreske preko kartica kako bi cijela površina kartice izgledala crveno. Iako je bilo dostupno dvanaest izrezaka, samo su tri mogla potpuno prekriti određenu karticu. Najmlađa djeca, uzrasta oko pet godina, uspijevala su povezati jedan izrezak s jednom karticom uglavnom metodom pokušaja i pogreške. Piaget i saradnici ovu vrstu odnosa nazvali su bijekcijom, odnosno odnosom ″jedan-prema-jedan″. Starija djeca pokazivala su razvijenije sposobnosti zaključivanja, jer su mogla kombinovati više izrezaka kako bi potpuno prekrila karticu. Takvu vrstu odnosa, u kojoj više elemenata odgovara jednom cilju ili objektu, Piaget i saradnici nazvali su surjekcijom, odnosno odnosom ″više-prema-jedan″.[42]

Proces razvoja

[uredi | uredi izvor]

Piaget je proces kognitivnog razvoja posmatrao kao postepen i dinamičan proces u kojem dijete aktivno izgrađuje znanje kroz interakciju s okolinom. Iako nije ponudio jedno sažeto objašnjenje razvoja u cjelini, smatrao je da se razvoj odvija kroz niz međusobno povezanih procesa koji omogućavaju djetetu da postepeno razvija složenije oblike mišljenja.

Prema njegovom shvatanju, razvoj započinje djelovanjem djeteta na objekte i okolinu. Kroz različite aktivnosti dijete uočava posljedice vlastitih postupaka i postepeno prepoznaje odnose između svojih radnji i promjena koje one izazivaju. Ponavljanjem istih aktivnosti u različitim situacijama dijete razvija sposobnost razlikovanja, povezivanja i organizovanja iskustava. Piaget je taj proces nazvao reflektivnom apstrakcijom, pri čemu dijete postepeno izdvaja i povezuje elemente vlastitih aktivnosti i njihovih efekata. Istovremeno se razvija i empirijska apstrakcija, odnosno sposobnost prepoznavanja karakteristika objekata na osnovu načina na koji oni reaguju na različite radnje i iskustva.

Kroz kontinuirano ponavljanje i kombinovanje tih procesa dijete postepeno razvija nove oblike razumijevanja i organizacije znanja. Na taj način nastaju nove kognitivne strukture i prelazi se u viši razvojni stadij. Svaka nova faza razvoja omogućava djetetu složenije oblike mišljenja, bolje razumijevanje odnosa među pojavama i uspješnije rješavanje problema. Nakon usvajanja novih obrazaca mišljenja, dijete ih počinje primjenjivati u sve složenijim situacijama. Time se prethodna iskustva reorganizuju na višem nivou razumijevanja, što omogućava dalji razvoj kognitivnih sposobnosti i prelazak u narednu razvojnu fazu.

Iako je Piaget razvoj kognitivnih sposobnosti opisivao kroz jasno određene faze, kasnija istraživanja pokazala su da prelazak iz jedne razvojne faze u drugu nije uvijek nagao, nego uglavnom postepen. Dijete često prvo razvije pojedine aspekte novog načina mišljenja, dok se ostale sposobnosti razvijaju kasnije. Zbog toga prijelazi između razvojnih faza mogu djelovati brzi i izraženi, iako se razvoj u stvarnosti odvija kroz duži proces postepenog usvajanja novih oblika razumijevanja.[47]

Kada novi nivo organizacije mišljenja i razumijevanja postane djelotvoran, dijete ga počinje primjenjivati i u drugim situacijama. Veći dio razvoja unutar pojedine faze odnosi se upravo na usavršavanje i proširivanje tih novih kognitivnih sposobnosti. Taj proces ne odvija se uvijek jednako brzo u svim područjima razvoja.

Piaget je to objašnjavao primjerima dječijeg razumijevanja konzervacije, odnosno sposobnosti da shvate kako određena količina ostaje ista i kada se promijeni njen oblik. Dijete može razumjeti da dvije kuglice plastelina različitih boja, spojene u jednu veću kuglu, i dalje sadrže istu količinu materijala. Međutim, isto dijete može smatrati da šećer više ne postoji nakon što se rastvori u vodi ili čaju, jer ga više ne može vidjeti. Takvi primjeri pokazuju da se različiti aspekti kognitivnog razvoja ne razvijaju istovremeno, nego postepeno i kroz različita iskustva.

Piaget je smatrao da se razvoj odvija dijalektičkim procesom, u kojem nove kognitivne strukture nastaju kroz diferencijaciju, integraciju i reorganizaciju prethodnih oblika mišljenja. Zbog toga je slijed razvojnih faza smatrao logički nužnim, a ne samo empirijski uočenim. Svaka nova faza razvoja zasniva se na prethodno usvojenim sposobnostima, ali istovremeno otvara mogućnost razvoja složenijih oblika znanja, mišljenja i djelovanja.

Piagetov model razvoja nastojao je objasniti ne samo način na koji ljudi stječu znanje o objektima i svijetu koji ih okružuje nego i način na koji razvijaju razumijevanje vlastitih postupaka i mišljenja. Time je njegova teorija ponudila objašnjenje brojnih karakteristika znanja koje ranije nisu bile dovoljno razjašnjene. Prema Piagetu, djeca postepeno razvijaju složenije oblike razumijevanja kroz aktivno djelovanje na okolinu i promišljanje o posljedicama vlastitih postupaka. Na osnovu ranijih iskustava ona organizuju znanje u sve složenije kognitivne strukture. Tako dijete koje nauči razlikovati pojedine vrste životinja postepeno razvija sposobnost njihovog grupisanja u šire kategorije, kao što su ptice ili ribe. Zahvaljujući tome može zaključivati o novim životinjama na osnovu njihove pripadnosti određenoj grupi, na primjer da ptice nose jaja.

Piaget je smatrao da djeca kroz promišljanje o vlastitim postupcima postepeno razvijaju i razumijevanje pravila i principa koji upravljaju ponašanjem. Na taj način dijete postaje svjesnije pojmova kao što su ″ispravno″, ″valjano″, ″nužno″ ili ″pravilno″. Prema njegovom shvatanju, kroz procese objektivacije, refleksije i apstrakcije dijete ne razvija samo sposobnost uspješnog djelovanja nego i razumijevanje razloga zbog kojih se određeni postupci smatraju opravdanim ili prihvatljivim.

Jedno od najpoznatijih Piagetovih istraživanja fokusiralo se na sposobnost razlikovanja količine kod djece uzrasta od dvije i po do četiri i po godine. U tom eksperimentu djeci su prikazivana dva reda slatkiša: jedan u kojem su slatkiši bili raspoređeni na većoj udaljenosti i drugi u kojem je isti broj slatkiša bio zbijeniji u kraći niz. Rezultati su pokazali da djeca uzrasta od 2 godine i 6 mjeseci do 3 godine i 2 mjeseca tačno procjenjuju relativan broj predmeta u dva reda. U periodu od 3 godine i 2 mjeseca do 4 godine i 6 mjeseci djeca češće procjenjuju da duži niz sadrži ″više″ slatkiša, čak i kada je broj isti ili manji. Nakon 4 godine i 6 mjeseci ponovo ispravno razlikuju broj elemenata u redovima.[48]

U početku mlađa djeca nisu bila obuhvaćena istraživanjem, jer se pretpostavljalo da ako četverogodišnje dijete nema razvijenu konzervaciju količine, onda je ni mlađa djeca ne bi mogla posjedovati. Međutim, rezultati su pokazali da djeca mlađa od tri godine i dva mjeseca već pokazuju određenu sposobnost konzervacije količine, ali da se ta sposobnost privremeno gubi u narednom razvojnom periodu, da bi se ponovo stabilizovala oko četvrte i pol godine. Ova pojava se može objasniti većom oslonjenošću na perceptivne strategije, pri čemu djeca duži niz povezuju s većom količinom, kao i nedovoljno razvijenom sposobnošću mentalne reverzibilnosti kod djece tog uzrasta.

Na osnovu ovog istraživanja zaključeno je, prvo, da i vrlo mala djeca posjeduju određene sposobnost razlikovanja količine koje ukazuju na ranije prisustvo osnovnih oblika logičkog mišljenja nego što se ranije pretpostavljalo. Drugo, pokazano je da se određene kognitivne operacije mogu javiti ranije, ali da njihova primjena zavisi od strukture zadatka i načina na koji je organizovan. Također je utvrđeno da se eksplicitno razumijevanje razvija oko pete godine, kada djeca počinju koristiti brojanje kao strategiju procjene količine. Konačno, rezultati sugeriraju da konzervacija količine nije urođena, stabilna karakteristika, nego se razvija kroz iskustvo i kognitivni razvoj.

Genetička epistemologija

[uredi | uredi izvor]

Prema Piagetu, genetička epistemologija ima za cilj da objasni porijeklo znanja, a posebno naučnog znanja, kroz njegovu historiju, društveni razvoj (sociogenezu) i psihološko porijeklo pojmova i mentalnih operacija na kojima se ono zasniva. Polazište ovog pristupa jeste ideja da se priroda i struktura znanja mogu razumjeti analizom načina na koji se ono razvija.

U tom okviru, Piaget je smatrao da se epistemološka pitanja ne mogu u potpunosti razmatrati isključivo na apstraktno-filozofskom nivou, nego da ih je moguće empirijski ispitivati kroz proučavanje razvoja mišljenja i djelovanja kod djece. Dječiji kognitivni razvoj tako postaje osnovni model za razumijevanje nastanka i transformacije znanja.

Na osnovu takvog teorijskog polazišta, Piaget je razvio genetičku epistemologiju kao posebno istraživačko područje sa vlastitim metodama i problemima. On je ovu disciplinu definisao kao proučavanje razvoja djeteta u funkciji razrješavanja epistemoloških pitanja, odnosno pitanja o porijeklu, strukturi i razvoju znanja.

Shema

[uredi | uredi izvor]

Shema (množina: shemata) predstavlja strukturirani skup povezanih pojmova koji zajedno čine organizovanu kognitivnu cjelinu. Sheme se mogu koristiti za predstavljanje objekata, situacija, nizova događaja ili odnosa između elemenata, pri čemu služe kao mentalni okvir za organizaciju i interpretaciju informacija.

Pojam sheme prvi je sistematski razvio filozof Immanuel Kant, koji je smatrao da sheme predstavljaju urođene strukture koje posreduju u procesu opažanja i razumijevanja svijeta, omogućavajući organizaciju osjetilnih iskustava u smislene cjeline.[49]

Najznačajnija djela

[uredi | uredi izvor]

Sljedeći pregled zasniva se na broju citata evidentiranih u bazi podataka Google Scholar.

Najcitiranije publikacije na engleskom jeziku

[uredi | uredi izvor]

Manje citirano

[uredi | uredi izvor]

Novi prijevodi

[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Saradnici

[uredi | uredi izvor]

Prevodioci

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ McLeod, Saul (2026). "Piaget's Theory and Stages of Cognitive Development". Simply Psychology (jezik: engleski). Simply Psychology. Pristupljeno 10. 5. 2026.
  2. 1 2 Munari, Alberto (1994). "Jean Piaget" (PDF). Prospects: The Quarterly Review of Comparative Education (jezik: engleski). XXIV (1/2): 311–327. doi:10.1007/bf02199023. S2CID 144657103. Arhivirano (PDF) s originala, 31. 10. 2008.
  3. ↑ Ratcliff, Marc J.; Tau, Ramiro (2019). "A networking model. The case of the International Center for Genetic Epistemology". Estudos e Pesquisas Em Psicologia (jezik: engleski). 18 (4): 1215–1238. doi:10.12957/epp.2018.42233. ISSN 1808-4281. Pristupljeno 10. 5. 2026.
  4. ↑ "About Piaget" (jezik: engleski). Jean Piaget Society. Arhivirano s originala, 24. 8. 2019. Pristupljeno 10. 5. 2026.
  5. ↑ Burman, Jeremy T. (2012). "Jean Piaget: Images of a life and his factory". History of Psychology (jezik: engleski). 15 (3): 283–288. doi:10.1037/a0025930. Pristupljeno 10. 5. 2026.
  6. ↑ von Glasersfeld, E. (1990). "An exposition of constructivism: Why some like it radical" (PDF). Journal for Research in Mathematics Education: Monograph (jezik: engleski). 4. doi:10.2307/749910. ISSN 0883-9530. JSTOR 749910. Pristupljeno 10. 5. 2026.[mrtav link]
  7. ↑ Müller, Ulrich; Carpendale, Jeremy I. M.; Smith, Leslie, ured. (2009). The Cambridge Companion to Piaget (PDF) (jezik: engleski). Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-72719-8. Pristupljeno 10. 5. 2026.
  8. ↑ Haggbloom, Steven J.; Warnick, Renee; Warnick, Jason E.; Jones, Vinessa K.; Yarbrough, Gary L.; Russell, Tenea M.; Borecky, Chris M.; McGahhey, Reagan; Powell, John L. III; Beaumont, Shane N.; Tobin, Renée M. (2002). "The 100 most eminent psychologists of the 20th century". Review of General Psychology (jezik: engleski). 6 (2): 139–152. doi:10.1037/1089-2680.6.2.139. Pristupljeno 10. 5. 2026.
  9. 1 2 Jean Piaget Society (2026). "About Piaget". Jean Piaget Society (jezik: engleski). Jean Piaget Society. Pristupljeno 10. 5. 2026.
  10. ↑ Biography.com Editors (2021). "Jean Piaget Biography". Biography.com (jezik: engleski). A&E Television Networks. Pristupljeno 10. 5. 2026.
  11. ↑ Restak, Richard (2006). The Naked Brain: How the Emerging Neurosociety is Changing How We Live, Work, and Love (jezik: engleski). New York: Harmony. str. 156. ISBN 978-1-4000-9808-8.
  12. ↑ Snowman, Jack; McCown, Rick; Biehler, Robert (2009). Psychology Applied to Teaching (jezik: engleski). Boston: Houghton Mifflin. str. 113. ISBN 978-0-395-11921-1. Pristupljeno 11. 5. 2026.
  13. ↑ Piaget, Jean (1952). Boring, Edwin G.; Langfeld, Herbert S.; Werner, Heinz; Yerkes, Robert M. (ured.). A History of Psychology in Autobiography (jezik: engleski). IV. Worcester: Clark University Press. str. 237–256. doi:10.1037/11154-011. Pristupljeno 11. 5. 2026.
  14. ↑ Mayer, Susan (2005). "A Brief Biography of Jean Piaget" (PDF). gseacademic.harvard.edu (jezik: engleski). Arhivirano (PDF) s originala, 1. 9. 2006. Pristupljeno 10. 5. 2026.
  15. ↑ Voyat, Gilbert (1981). "Jean Piaget: 1896–1980" (PDF). The American Journal of Psychology (jezik: engleski). 94 (4): 645–648. JSTOR 1422425. PMID 7044156. Pristupljeno 10. 5. 2026.
  16. ↑ Fondation Jean Piaget. "Fondation Jean Piaget – Biographie". fondationjeanpiaget.ch (jezik: francuski). Pristupljeno 10. 5. 2026.
  17. ↑ "Distinguished Scientific Contribution Awards: 1969: Citation for Jean Piaget". American Psychologist (jezik: engleski). 25 (1): 65–79. 1970. doi:10.1037/h0020564. PMID 4910176. Pristupljeno 10. 5. 2026.
  18. ↑ Praemium Erasmianum Foundation (2026). "Laureates: Jean Piaget". erasmusprijs.org (jezik: engleski). Pristupljeno 11. 5. 2026.
  19. ↑ International Balzan Prize Foundation (2026). "Jean Piaget: 1979 Balzan Prize for Social and Political Sciences". balzan.org (jezik: engleski). Pristupljeno 11. 5. 2026.
  20. ↑ Burman, Jeremy Trevelyan (2013). "Profiles of international archives: Les archives Jean Piaget, University of Geneva, Switzerland". History of Psychology (jezik: engleski). 16 (2): 158–161. doi:10.1037/a0031405. PMID 23544355. Pristupljeno 11. 5. 2026.
  21. ↑ Beilin, Harry (1992). "Piaget's Enduring Contribution to Developmental Psychology". Developmental Psychology (jezik: engleski). 28 (2): 191–204. doi:10.1037/0012-1649.28.2.191. Pristupljeno 11. 5. 2026.
  22. ↑ Burman, Jeremy Trevelyan (2011). "The Zeroeth Piaget". Theory & Psychology (jezik: engleski). 21 (1): 130–135. doi:10.1177/0959354310361407. Pristupljeno 11. 5. 2026.
  23. ↑ Mayer, Susan (2005). "The Early Evolution of Jean Piaget's Clinical Method". History of Psychology (jezik: engleski). 8 (4): 362–382. doi:10.1037/1093-4510.8.4.362. PMID 17152748. Pristupljeno 11. 5. 2026.
  24. ↑ Hsueh, Y. (2001). "Basing much of the reasoning upon the work of Jean Piaget, 1927–1936". Archives de Psychologie (jezik: francuski). 69 (268–269): 39–62. Pristupljeno 11. 5. 2026.
  25. ↑ Hsueh, Yeh (2002). "The Hawthorne experiments and the introduction of Jean Piaget in American industrial psychology, 1929–1932". History of Psychology (jezik: engleski). 5 (2): 163–189. doi:10.1037/1093-4510.5.2.163. PMID 12096772. Pristupljeno 11. 5. 2026.
  26. ↑ Hsueh, Yeh (2004). ""He sees the development of children's concepts upon a background of sociology": Jean Piaget's honorary degree at Harvard University in 1936". History of Psychology (jezik: engleski). 7 (1): 20–44. doi:10.1037/1093-4510.7.1.20. PMID 15065406. Pristupljeno 11. 5. 2026.
  27. ↑ Ormrod, Jeanne Ellis (2014). Essentials of Educational Psychology: Big Ideas to Guide Effective Teaching (PDF) (jezik: engleski) (10 izd.). Boston, MA: Pearson Education Inc. ISBN 978-1-292-02620-6. Pristupljeno 11. 5. 2026.
  28. ↑ Conference on Cognitive Studies and Curriculum Development (1964). Piaget Rediscovered (jezik: engleski). Ithaca, N.Y.: Cornell University and University of California. Pristupljeno 11. 5. 2026.
  29. ↑ Valsiner, Jaan (2005). "Participating in Piaget". Society (jezik: engleski). 42 (2): 57–61. doi:10.1007/BF02687400. Pristupljeno 11. 5. 2026.
  30. ↑ Encyclopædia Britannica. "Jean Piaget" (jezik: engleski). Pristupljeno 11. 5. 2026.
  31. ↑ McLeod, Saul (2018). "Preoperational Stage – Egocentrism". Simply Psychology (jezik: engleski). Pristupljeno 11. 5. 2026.
  32. ↑ Gardner, Howard (1981). The Quest for Mind: Piaget, Lévi-Strauss and the Structuralist Movement (jezik: engleski). Chicago: University of Chicago Press. ISBN 0-226-28332-1. Pristupljeno 18. 5. 2026.
  33. ↑ Beilin, Harry (1992). "Piaget's Enduring Contribution to Developmental Psychology". Developmental Psychology (jezik: engleski). 28 (2): 191–204. doi:10.1037/0012-1649.28.2.191. Pristupljeno 18. 5. 2026.
  34. ↑ Piaget, Jean (1985). The Equilibration of Cognitive Structures: The Central Problem of Intellectual Development (jezik: engleski). Chicago: University of Chicago Press. ISBN 0-226-66781-2. Pristupljeno 18. 5. 2026.
  35. ↑ Kurt, Serhat (2023). "Jean Piaget: Biography, Theory and Cognitive Development". Education Library (jezik: engleski). Pristupljeno 18. 5. 2026.
  36. ↑ Cherry, Kendra (4. 5. 2026). "Piaget's 4 Stages of Cognitive Development Explained". Verywell Mind (jezik: engleski). Pristupljeno 18. 5. 2026.
  37. ↑ Piaget, Jean (1971). Genetic Epistemology (jezik: engleski). New York: W.W. Norton & Company. Pristupljeno 18. 5. 2026.
  38. ↑ Santrock, John W. (1995). Children (jezik: engleski). Madison, Wis.: Brown & Benchmark. Pristupljeno 19. 5. 2026.
  39. ↑ Kaye, Kenneth (1982). The Mental and Social Life of Babies: How Parents Create Persons (jezik: engleski). Chicago: University of Chicago Press. ISBN 0-226-42847-8. Pristupljeno 19. 5. 2026.
  40. 1 2 3 Santrock, John W. (1991). Life-Span Development (jezik: engleski). Dubuque, IA: Wm. C. Brown Publishers. Pristupljeno 19. 5. 2026.
  41. 1 2 Piaget, Jean (1992). Morphisms and Categories: Comparing and Transforming (jezik: engleski). Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates. Pristupljeno 19. 5. 2026.
  42. 1 2 3 4 5 6 Piaget, Jean; Grize, Jean-Blaise; Szeminska, Alina; Vinh Bang (1977). Epistemology and Psychology of Functions. Studies in Genetic Epistemology (jezik: engleski). 23. Dordrecht: D. Reidel Publishing Company. ISBN 978-90-277-0501-3. Pristupljeno 19. 5. 2026.
  43. 1 2 Piaget, Jean (1977). "Some recent research and its link with a new theory of groupings and conservations based on commutability". Annals of the New York Academy of Sciences (jezik: engleski). 291 (1): 313–319. doi:10.1111/j.1749-6632.1977.tb53086.x. Pristupljeno 19. 5. 2026.
  44. ↑ Schonfeld, Irvin Sam (1986). "The Genevan and Cattell-Horn conceptions of intelligence compared: The early implementation of numerical solution aids" (PDF). Developmental Psychology (jezik: engleski). 22 (2): 204–212. doi:10.1037/0012-1649.22.2.204. Pristupljeno 19. 5. 2026.
  45. ↑ Inhelder, B., Sinclair, H., & Bovet, M. Learning and the development of cognition. Cambridge: Harvard University Press, 1974
  46. 1 2 Inhelder, Bärbel; Sinclair, Hermine; Bovet, Magali (1974). Learning and the Development of Cognition (jezik: engleski). Cambridge, MA: Harvard University Press. ISBN 978-0-674-51925-1. Pristupljeno 19. 5. 2026.
  47. ↑ Miller, Patricia H. (1993). Theories of Developmental Psychology (jezik: engleski) (3. izd.). New York: W. H. Freeman and Company. ISBN 978-0-7167-2311-0. Pristupljeno 19. 5. 2026.
  48. ↑ Mehler, Jacques; Bever, Thomas G. (1969). "Cognitive Capacity of Very Young Children". Iowa Science Teachers Journal (jezik: engleski). 6 (4): 23–24. Pristupljeno 19. 5. 2026.
  49. ↑ Eysenck, Michael W.; Keane, Mark T. (2005). Cognitive Psychology: A Student's Handbook (jezik: engleski) (5. izd.). Hove i New York: Psychology Press. ISBN 978-1-84169-359-0. Pristupljeno 19. 5. 2026.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Jean_Piaget&oldid=3898890"